Podigla sam lijevu ruku kako bih pogledala na sat. Bilo je petnaest do tri. Teret koji inace osjecam u to doba dana nije se javljao kao sto to inace radi. Lezali smo nepomicno u bijeloj sobi te provodili dane gledajuci ljetno zeleno lisce koje se viorilo kroz vjetar provlaceci svoje grane kroz blago tople zrake sunca. Lezali smo tako danima s malim predasima sna. Provodili smo te dane pricajuci o sebi, o nasim zivotima. Kakvi su bili i kakvi ce tek nastojati da budu. U tim nasim ljetnim danima nisu postojale brige niti ostali ljudi koji bi nam saputali da ne mozemo, da toga nismo vrijedni. Postojali smo sami mi u nasoj najiskrenijoj formi.